Ima ona divna priča kada je čovjek gledao leptira kako izlazi iz svoje kukuljice i odlučio mu pomoći. Razrezao je kukuljicu kako bi leptir lakše i brze izašao. Nažalost, leptir je zbog toga čitav svoj život proveo nespretno poskakujući i nikada nije poletio, jer mu krila nikada nisu dovoljno ojačala u otporu koji je (ne)prerezana kukuljica trebala dati.

Volimo pomagati, volimo biti od koristi. Volimo dijeliti savjete i pričati priče. Volimo misliti da skupina ideja koje su nama pomogle, imaju isti učinak za nekog drugog u sličnoj situaciji. No, je li to doista tako? Usuđujemo li se povjerovati da priče koje pričamo drugima zapravo pričamo sebi? Postoji li iza neke od tih priča „pomoćnica“ naš osjećaj krivnje ili jednostavno želimo biti voljeni i prepoznati time što nekome pomažemo?

Upomoć! Što je pomoć?

Postoje samo dvije situacije u kojima možemo nekome pomoći: prva je kada nas netko izravno zatraži pomoć, a druga je kada smo obavezni intervenirati jer je nečiji život u neposrednoj opasnosti. Moramo imati na umu da je samo osoba koja traži pomoć spremna pomoć i primiti, jer je svjesna da joj je potrebna neka promjena. Svaki drugi oblik „pomoći“, nešto je što nas nitko nije tražio i iluzija je našeg ega.
Ne-traženo pomaganje na energetskom nivou predstavlja i uplitanje u nečiji život. Ukratko, sve što mi „mislimo“ ili „osobno savjetujemo“ bez da nas je netko pitao, nije pomoć i posljedično se mi možemo vrijeđati koliko želimo kada nas netko uputi da „gledamo svoja posla“, a mi smo samo htjeli dobro…
Isto tako, neki ljudi jednostavno ne misle da im je ikakva pomoć potrebna.

Put do pakla popločan je dobrim namjerama…

Nedavno su mojim poznanicima roditelji ponudili financijsku pomoć u kupovini stana. Malo je reći da se kupovina pretvorila u noćnu moru odabira lokacije, veličine i funkcionalnosti nekretnine, jer su roditelji poprilično izuzeli potrebe samog bračnog para kojemu su ponudili pomoć. Smatrali su da na osnovi svog iskustva i činjenice da oni financiraju nekretninu, imaju pravo istu i odabrati. Moji prijatelji su se zahvalili i odbili takvu vrstu pomoći što je dovelo do neugodnog narušavanja odnosa.
Vrijedi imati na umu da ono što mi vidimo kao dobro za nekoga, uopće ne mora biti u skladu sa željama i potrebama te osobe. Ako nekome doista želimo pomoći, dobro je ustanoviti načine na koji bi naša pomoć toj osobi bila korisna. Ako ne razumijemo kontekst u kojem pružamo pomoć, velika je vjerojatnost da ćemo se naći iskorišteni, ljuti ili povrijeđeni, jer ćemo krenuti pomagati iz vlastitih cipela, a ne prema potrebama osobe kojoj smo voljni pomoći.

Mnogi ljudi vole ideju o sebi kao o dobrotvorima, ali ponekad je dobro preispitati i motive dobročinstava. Ako nema ravnoteže u odnosu davaoc-primaoc, sustav vrlo brzo gubi ravnotežu i osnovna ideja pomoći se gubi.

A što ako ne želimo pomoći?

Ima ona divna izreka da se ne možemo zapaliti da bi se svi drugi oko nas grijali i doista mislim da ide u prilog mojoj tezi da je potpuno u redu i odbiti nekome pomoći.
Postoje situacije u kojima smo rastrgani između prirodnog nagona da damo dio sebe za nečiji boljitak i činjenice da taj čin može narušiti nas osobni integritet.
Ne bismo trebali okrenuti leđa nikome, ljude trebamo prihvatiti takvima kavi jesu, sa svim manama i vrlinama, ali za sebe trebamo odlučiti koliki će biti nas angažman u njihovim životima. To se zove postavljanje granica.

Najbolja pomoć nekome je biti tu za tu osobu. Biti prisutan, dostupan, slušati i ne „pametovati”, dozvoliti osobi da se osjeća sigurnom bez osjećaja da ju se osuđuje.
Mi ne možemo živjeti tuđe živote i ne znamo što se zapravo događa s drugim ljudima, možemo samo biti tu za njih i pružiti ljubav, bez obzira što mi mislili o odlukama ili životima tih ljudi koji su dio naše zajednice.

Na kraju, postoji razlog zašto ljudi ipak naprave „po svom“!

S ljubavlju,

Ana