Jesmo li uistinu budni ili mi to samo sanjamo ovu realnost?!

Ono kad se osjećamo umorni i kad bi samo htjeli da nas netko malo zagrli u ljubavi i iz ljubavi. Pa se u nedostatku istog grlimo s dekicom i grijemo toplom čokoladom. Ili kad nam dođu oni dani kad nam je svega previše i želimo da nas baš svi puste na miru…

Sve su to „pozivi na ljubav“!

Pozivi gdje nas naše unutrašnje dijete zove da se probudimo iz sna koji zovemo Realnost.
Jer nas u Realnosti sapliće onaj glas u glavi koji nam ne da mira i odmora.
Jer realno je da…
I trebalo bi još da…

Paradoks je da nam upravo to realno ne da spavati. Ne da nam mira niti vremena za nas same. Ne da nam da budemo ono što jesmo. Ego nam stalno nudi ono što bi trebali biti! Ma dajete molim vas! Po čijim mjerilima?!
Dajte si predah. Dajte si šansu.
Taj glas još uvijek stignete poslušati ponovo ispočetka ako vam predah i skretanje s utabanih putova ne pomognu onako kako ste prvotno i zamislili.

Jer kad nas unutrašnje dijete zove. Trebali bi se odazvati. I to svakako prije nego sebe dovedemo u nezgodno zdravstveno stanje ili neko drugo zabrinjavajuće stanje gdje ćemo se ionako morati baviti samo sa sobom. I opet ne onako kako smo željeli i namjeravali.

To naše unutrašnje dijete sve zna. Ono je bezvremenski mudro. Prekrasno. Savršeno i izrazito nježno i senzibilno. Ono osjeća i zna sve sto nas muči i što nam nedostaje. Ali isto tako zna i što nam treba i zna način kako to nešto ostvariti. Treba mu dati šansu da nam pomogne. Sebi dati šansu da osjetimo unutrašnji poriv. Inspiraciju da nešto napravimo. Na tom putu u mir i uspješno djelovanje paradoksalno sami sebi bivamo prepreka. I naš Ego. I njegove navike. I realitet. I navika vjerovanja u realitet (krilatica koja nas definira: “ja vjerujem samo u ono što vidim”). Pa se tako često inspiraciji preprijeći strah jer je to poprilično snažna emocija. A još ako smo ju nesvjesno uvježbavali vjerujući u nju tokom života teško ćemo joj, da tako kažem, odoljeti.

I onda iz navike i uvježbanog fokusa na strah i prepoznavanje strašnih situacija koje nas okružuju ili koje bi se eventualno mogle dogoditi… ne dišemo…i skupljamo se. Jer si “gasimo svjetlo”. A znamo svi, da su u mraku velike oči.

Bilo bi dobro posvijetliti si malo te strahove na način da promijenimo poziciju iz koje gledamo na realnost. Ili usuditi se uopće ne gledati u “surovu” realnost i povjerovati izvoru u sebi. Unutrašnjem djetetu. Koje zna da može biti i drugačije. Ljubavnije. Slobodnije. Bez straha. Povjerovati samo na časak toj ljubavi…univerzalnoj…bezuvjetnoj…kreaciji iz koje smo stvoreni i koja živi u nama.

Ta kreacija ljubavi u nama je tako nježna i krhka da joj treba naše pažnje da bi preživjela. Da bi rasla i razvijala se. Treba voljeti svoje unutrašnje dijete (sebe), družiti se s njim, veseliti se s njim. Dati mu svaki dan malo više pažnje i ljubavi. Jer čineći to uspostavljamo čvršću vezu s Izvorom i kreativnom vibracijom koja nas je i stvorila.

S tim potvrđujemo sebe. Ono sto smo uostalom oduvijek i htjeli od drugih ljudi primiti. Od roditelja, partnera, djece, prijatelja, šefova, kolega… potvrdu da vrijedimo. Da je naše postojanje opravdano. Da zaslužujemo biti, davati i primati.
Uspostavljajući unutarnju komunikaciju potvrđujemo napokon istinskog izvornog sebe i svoje postojanje i to da mi jesmo ljubav. U ljubavi stvoreni i u ljubav pretvoreni. Potvrđujemo sebe i imamo moć kreirati sebe točno onakvim kakvim želimo bit.
Ljubavnim, uspješnim, sretnim, zabavnim, kreativnim, inspiriranim…

Zapostavite malo fokus na vanjska zbivanja. Jer realitet je ionako manifestacija onog sto je već prošlo.  Dovoljno je samo 15tak min dnevno – interne komunikacije, pažnje na unutrašnje dijete u nama. Uz dosljednost, naravno, to nikako ne smijemo zaboraviti. Kao pranje zubiju.
Kod unutarnje komunikacije i istinske ljubavi prema sebi nema prečica i/ili to ću drugi put ili malo kasnije jer s time stavljate sebe  i svoj razvoj na “hold”. A nije potrebno. Komuniciranje sa sobom i iz sebe toliko je ispunjavajuće. Bolje od bilo kakve dekice i čokolade.

Probajte ;D

Zagrljaj